Suptilna karakterna studija

Godine 2012. na Zagrebačkom filmskom festivalu prikazana je egzistencijalna drama Deset sati do raja (Teddy Bear) Danca Madsa Matthiesena, priča o povučenom 38-godišnjem bodybuilderu koji u predgrađu Kopenhagena živi s posesivnom majkom, koji teško ostvaruje veze sa ženama i koji na nagovor prijatelja otputuje na seks-turistički boravak na Tajlandu da bi ondje nakon nekoliko nespretnih susreta s prostitutkama naposljetku upoznao vlasnicu teretane s kojom započne složenu vezu. Polagani ritam, skandinavska mirnoća, tjelesno krupan i snažan, ali osjećajno vrlo krhak protagonist te suptilnost i emotivnost u predočavanju likova i njihovih odnosa odlike su djela na koje pričom, postuliranjem likova kao i cjelokupnom izvedbom umnogome asocira egzistencijalna romantična drama Djevičanska gora (Fúsi) Islanđanina Dagura Kárija.

Simpatična priča o plahom Fúsiju

Posrijedi je sjajno glumljeno, vrlo sugestivno režirano, naglašeno atmosferično, prilično dojmljivo kamerom Rasmusa Videbæka (Kraljevska afera Nikolaja Arcela) snimljeno i zagasitim koloritom oslikano ostvarenje koje zbog prividne jednostavnosti i pohvalne nepretencioznosti ostvaruje još bolje rezultate, te za glavnu ulogu u kojem je Gunnar Jónsson posve zasluženo na festivalu u Motovunu nagrađen posebnim priznanjem. Jónsson je toliko srođen s naslovnim likom, usporenim i gotovo katatonički mirnim 43-godišnjim Fúsijem iz izvornog naslova, da se doima kao da i ne glumi, odnosno da film izgleda poput njegove autobiografske priče. Dok iz anglofone distribucije preuzet prijevodni naslov Djevičanska gora jest efektan, ali nepotrebno i pogrešno (baš kao i plakat filma) sugerira humoran i ironijski odmak, izvorni naslov jasno upućuje da je riječ o karakternoj studiji osebujnog protagonista, 43-godišnjeg pretilog djevca koji kroz život naizgled ide poput mjesečara, povučen, šutljiv i prividno neosjetljiv na ono što ga okružuje i što mu se događa. Dok radi na razvrstavanju prtljage u zračnoj luci, plahi Fúsi zazire od ženskog društva, trpi maltretiranja kolega na poslu, živi s neprekidnim prigovaranjima sklonom majkom, a jedine stvari koje mu pružaju zadovoljstvo su maketno rekonstruiranje bitke kod El Alameina u društvu jedinoga prijatelja, noćna naručivanja heavy metal-pjesama na lokalnom radiju te povremena druženja s djevojčicom iz susjedstva, čiji otac sumnja da je on pedofil. To će se silom prilika i privremeno početi mijenjati kad jednog dana dobije poklon-bon za pohađanje škole country-plesova, gdje će već upoznati vršnjakinju Sjofn (odlična Ilmur Kristjánsdóttir), na prvi pogled otvorenu i temperamentnu ženu koja kao da je potpuna suprotnost Fúsiju. No kad se pod njezinim utjecajem i on polako počne mijenjati i otvarati, pa i donekle planirati zajedničku budućnost, pokazat će se da su Sjofnina vedrina i otvorenost samo maske iza koje se kriju strahovi, nesigurnost i ozbiljnije duševne povrede, koje će se pokazati nepremostivima.

Suptilno profiliranje Fúsijeva karaktera, vješto predočavanje njegovih mijena te polagano razvijanje i usložnjavanje odnosa dvaju likova koji će do odjavne špice gotovo u potpunosti zamijeniti predznake najveće su vrline filma koji imponira zrelošću i smirenošću. Dagur Kári mudro, nenametljivo i kao usput postavlja brojna pitanja na koja gledateljima prepušta da sami odgovore, od toga kada su i kakve okolnosti u protagonistovu životu dovele do takva njegova stanja i egzistencije, preko toga koliko ga muči vlastita pojavnost i predrasude okoline poput ničim zaslužene sumnje na pedofiliju, do toga jesu li obilne porcije hrane koje u sebe unosi posljedica njegova namjernog izbora ili pak depresivnosti.

Na temelju njegova privatnog i poslovnog okruženja kao i ponašanja, odgovore na neka od tih pitanja moguće je dosta predvidjeti, a ta naznačena i sugerirana tjeskoba bitna je za recepciju filma. Premda Fúsija na kraju ostavljamo u situaciji naizgled identičnoj onoj s početka, samo na novom radnom mjestu gdje uspostavlja bolji i prisniji kontakt s kolegama pristiglima s područja nekadašnje Jugoslavije, nešto važno ipak se promijenilo i on je drukčija, samosvjesnija i hrabrija osoba no što je bio na početku, osoba koja zna i da nije jedina koju muče problemi i kompleksi. Imponira vještina kojom autor izbjegava zamke potencijalne trivijalnosti i patetičnosti te kreira empatičan, nježan i u pravim trenucima duhovit film koji osvaja i realističnim prosedeom, stoicizmom te i u doslovnom i u metaforičkom smislu golemom ljudskošću osebujna protagonista.